Osnovna i napredna znanja o autizmu - Modul 1

2. POREMEĆAJ SOCIJALNE KOMUNIKACIJE

Neka deca sa autizmom imaju oštećenje funckionalnog jezika, što znači da su neverbalna ili minimalno verbalna, tj. da koriste govor na nivou pojedinačnih reči ili fraza da izraze lične želje i potrebe. Istraživanja na poduzorku verbalne dece sa autizmom pokazuju da oko polovina ove dece ima strukturalne poremećaje jezika, u domenu fonoloških sposobnosti (izgovaranje glasova i slogova) i/ili u oblasti morfosintakse (gramatički ispravan govor i formiranje rečenice). Ostala verbalna deca sa autizmom imaju dobro razvijene strukturalne aspekte jezika (Loucas et al., 2008). 

Za razliku od fonoloških i morfosintaksičkih aspekata jezika koji mogu biti u različitoj meri razvijeni, pragmatski aspekti komunikacije su u manjoj ili većoj meri oštećeni kod svih osoba sa autizmom. Pragmatiku čini više različitih veština koje omogućavaju pojedincu da integriše informacije tokom komunikacije i da prati mentalna stanja sagovornika. Osobe sa autizmom često ispoljavaju poteškoće u razumevanju nepisanih pravila komunikacije:


  • ne znaju koliko dugo bi trebalo da elaboriraju određenu temu

  • ne umeju precizno da odrede kada je njihov red da govore

  • imaju poteškoće da odrede komunikacione namere sagovornika (npr. na pitanje „Da li imaš sat?“, mogli bi da odgovore „Imam“, bez razumevanja činjenice da je sagovornik želeo da sazna tačno vreme). 

  • imaju velike poteškoće da razumeju metaforička značenja, idiome, fraze, ironiju, sarkazam

  • ne koriste tzv. bele laži i preterano su otvorene u komunikaciji što okolina može da protumači kao nameravano hostilno ponašanje itd. (Glumbić, 2009). 


Osobe s poremećajem iz spektra autizma imaju deficite u socio-emocionalnom reciprocitetu (ne mogu da uspostave prikladnu interakciju sa drugim ljudima, imaju poteškoće da iniciraju komunikaciju i da prikladno odgovore na komunikacione pokušaje drugih ljudi i da podele interesovanja i emocije sa drugima. Poteškoće u oblasti socio-emocionalnog reciprociteta mogu se, bar jednim delom, objasniti nedostatkom teorije uma. Teorija uma je sposobnost da sebi i drugim osobama pripisujemo određena mentalna stanja kao što su mišljenja, želje, zablude i sl. Osobe sa autizmom po pravilu imaju zakasnelu i oštećenu teoriju uma (Lecheler et al., 2021). 

Osim problema u verbalnom komunikacionom ponašanju, osobe sa autizmom imaju i čitav niz poteškoća u ostvarivanju neverbalne komunikacije. Kontakt pogledom je često kratkotrajan i površan. Jedan od najranijih znakova autizma je i neutralna facijalna ekspresija. Za razliku od verbalnih i kognitivnih sposobnosti, koje mogu značajno da se menjaju u različitim periodima života, izmenjena facijalna ekspresija koju karakterišu retko ispoljavanje emocija, nedovoljna povezanost mimike sa usmerenim pogledom i atipična reakcija na tuđe emocionalno ispoljavanje, jedno je od najstabilnijih obeležja autizma od detinjstva, preko adolescencije, do adultnog perioda (Carpenter et al., 2021). Osobe sa autizmom često ne koriste naučene, konvencionalne gestove i govor tela, koji bi trebalo da prate verbalnu komunikaciju, niti koriste gestove kako bi kompenzovale nedostatke u verbalnoj komunikaciji. Izostanak imperativnog i deklarativnog pokazivanja je upadljiva crta autističkog poremećaja, tako da su mnogim skrining instrumentima obuhvaćeni ajtemi koji se odnose na ovaj aspekt neverbalnog komunikacionog ponašanja. Imperativno pokazivanje podrazumeva korišćenje kažiprsta u cilju dobijanja željenog predmeta. Roditelji obično navode da dete sa autizmom ne koristi kažiprst, da samo pokušava da dohvati željeni predmet ili igračku ili da pokazuje na željeni predmet rukom roditelja. Još su veće poteškoće u oblasti deklarativnog pokazivanja, tj. korišćenja kažiprsta u cilju deljenja pažnje sa drugom osobom. Deca sa autizmom ne pokazuju udaljene i njima zanimljive predmete kako bi podelila svoje interesovanje sa drugom osobom, niti pogledom prate predmet koji druga osoba pokazuje svojim kažiprstom. Izostanak zajedničke pažnje manifestuje se i na druge načine. Dete sa autizmom ne donosi igračku roditelju ili drugoj osobi kako bi podelilo interesovanje, ne uživa u igrama skrivanja i ne učestvuje spontano u igrama koje uključuju naizmenične aktivnosti (npr. dobacivanje loptom). Neke osobe sa autizmom uopšte ne koriste gestove, govor tela i facijalnu ekspresiju u svrhu komunikacije. Kod onih koji imaju neverbalnu komunikaciju ona, po pravilu, nije u dovoljnoj meri integrisana sa verbalnom komunikacijom. 

Poremećaj socijalne komunikacije kod osoba sa autizmom karakterišu i poteškoće u razvijanju,  održavanju i razumevanju veza sa drugima (APA, 2013). Neke osobe sa autizmom nemaju nikakvo interesovanje za vršnjake. U izvesnim okolnostima deca sa autizmom uživaju u jednostavnim interakcijama sa vršnjacima, motoričkim ili konstuktivnim igrama, ali izuzetno retko učestvuju u zajedničkoj imaginativnoj igri. Dešava se da osoba sa autizmom ima snažnu potrebu za drugim, ali da ne ume na adekvatan način da ostvari i neguje prijateljske ili romantične veze sa drugim ljudima. Pažljivo izabranim intervencijama neka prosocijalna ponašanja mogu se naučiti, ali većina osoba sa autizmom ima poteškoće da usvojeno znanje primeni u novim i neočekivanim socijalnim situacijama.